pripovijest v. 02
Razmišljam dosta o nekim počecima priča. To me zabavlja. Prisjećam se tog osjećaja kada započinjete nešto i mislite da ste na dobrom putu.
Realno i niste. To jest, ja mnogo puta nisam bila. To je i za očekivati, zar ne? Ne može sve procvjetati u dobru priču. I naiđete na to nešto, nešto malo, nečitko, nepovezano i postanete previše nostalgični za bivšom 'ja' koja je to ispisala, koja je u tom trenutku imala neku bolju viziju za taj komad teksta.
Mhm.
pripovijest v. 01
Volim pisati. Volim ispisivati prazan prostor riječima. Ali ponekad, a to ponekad je gotovo uvijek – ne znam točno o čemu pisati. Ponekad uzmem kostur bivše priče i nekako započnem od zadnje stavke. Nekad to uspije, nekad ne. Nemam uvijek isti psihički set u glavi, kao možda tada. Pa je teže uopće i započeti.
A onda postoji i onaj scenarij gdje započnem od početka nešto, ali što je to nešto? Uvijek prati iste trope, iste, odveć prožvakane priče. Malo mi je mučno od toga, ne sviđa mi se to. Jer čemu sve to? Zašto ne postoji neka dobra ideja, neka it ideja koja će me voditi kroz cijeli proces? Možda da više vjerujem sama u sebe, tada mi možda i više toga bolje ispalo.
Vjerujem da mi je sada samo onaj period kada želim pisati, ali ne znam što. Najgore.